Nera Pavičić: Moja iluzija

petak, 07.12.2012.

Pismo ... nositelj iluzija

Znaš nadam se svakim danom da će nestati ta fiksacija mojih misli, mojih osjećaja svega zaboravljenog i pustog. Opustjelo u meni kroz energiju riječi osmjeha razuma i razumjevanja tuđih stanja tuga i osjećaja. Odnesoše sve. Ti mi donosiš. Tobom se opijam i tome se ne opirem. Kako dani prolaze sve teže je. Osjećam ako sada padnem u mrežu, a znam da si ribar na površini koji strpljivo čeka svoju sirenu, ulovila sam se vječno. Vječno u polusvijetu, čistilištu između pakla i raja. Plutam na površini vode sve do trena kad ću sklopiti oči i sve nestane. O, da bar nestane. Tek kad sklopim oči čujem tvoj glas kako me kori. A što je stvarnost? Ono što osjećam ili ono što postoji. Guram sebe prema rubu, prema žalu, otimam se valovima iako su povremeno zavodljivi, mame me, vodili bi ljubav, ali idem dalje. Znamo te riječi. Znamo da zime dolaze i da su zagrljaji stvarni. Oni topli bez riječi. Čuvaju i maze promrzle prste. Stvarnost je vatra u kaminu. Iluzija je odraz u prozorskom staklu. Pa i da razbijem sve prozore, zagradim sve rupe da prazne ne zjape, sjećat ću se svake riječi, svakog daha, svake iluzije.
Opet prosipam misli bez reda, osjećaje bez potrebe. Ovo nije nikome da čita.
Ovo je još jedno pismo neposlano tebi.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv