Nera Pavičić: Moja iluzija

petak, 07.12.2012.

Pismo ... kristal

Pomišljam da ti pišem, svaki dan, nestaje polako živo sjećanje na nit koja nas je povezivala. Tanka kristalna nit, fino izvučena, rasprsla se i nema je više. Kažeš pa šta, postoje snažna industrijska ljepila, pokupi komadiće i polijepi ih nazad. Mogla bih... ali što će nastati od svega toga? Krhka nakaradna mreža u koju bi se lovili leptiri. Neće biti više one finoće niti glatkoće u toj niti. Sve što smo imali zajedničko je bila ljepota. Mogu uzeti sva ljepila ovoga svijeta, rastaliti kristal i ponovo izvući nit, ali one ljepote koju sam nekada u njoj vidjela nema više. Nestala je, oplakujem ju kao nestalog prijatelja. Da uskrsne bi li imala i sjenu nekadašnje ljepote? Odnijele su je hladne noći. Odnijele su je prazne riječi i strahovi. Komadić po komadić rasula se ljepota poput pepela na vjetru a tanka nit što nas je spajala poput iluzije nestala. Zna li iluzija čitati, presti kristalne niti od razbijenih vaza, u kojoj ulici stanuje, koji kućni broj?
Jedino poštanski ured mašte zna adresu iluzije, raspitala sam se nitko se ne javlja. Na vratima natpis zatvoreno do daljnjega...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv